15.09.2009., utorak

Uporište

Opet do koljena u suđu i opet novi tekst, sudoper je izgleda novi vlak. Antena s mobitela ponovno svira, no srećom, ovaj put im se nisu zalomili Straitsi već nešto uobičajeno popasto, iz njihove kuhinje u moju. Emocije su ovaj put znatno staloženije, no opet, ne dovoljno da ne bi uslijedila ova točka.

Jednoć sam imao uporište, ono gvožđe na što se vežu brodice. Kud god sam stigao, ma koliko mi strano i novo sve bilo, donio sam ga sa sobom i utvrdio ga, za njega vezao svoju Čaruginu nit, i otputio se digod. Kad se nit napela, znao sam da sam stigao do vanjskih granica svojeg istraživanja te da sam od uporišta udaljen za dužinu niti i, još bitnije, da je ono jednako toliko udaljeno od mene. Držeći tu nit u ruci osjećao sam neustrašivost, mogao sam kišobranom bosti usnulog zmaja znajući da će nit biti taman prave dužine da me spasi čvrste čeljusti i zadržati me unutar nekih okvira.

Jednog dana, napetost niti je popustila i odjednom se cijelom dužinom sručila na tlo, uz izuzetak onog kraja koji mi je ostao u ruci, tako čvrsto stegnutoj da je zaustavljala cirkulaciju. Vraćajući se prema uporištu, naročito sam pazio da nit ne vučem već da uz nju hodam kako bih najbolje moguće odredio gdje je pukla. Nakon neuobičajeno dugo vremena došao sam do drugog kraja te ustanovio da nije pukla već je samo položena na tlo, a uporište. Nije ga bilo. Osjećaj je vjerojatno najbolje razumijeti dijete koje gledaju kako mu skidaju pomoćne kotače s omiljenog druga s kojim je donedavno bezbrižno jedrilo raščupanim livadama, a sada je to kao kroz maglu poznati stranac koji samo čeka trenutak nepažnje da te zbaci i razbije ti koljeno.

Novonastala "sloboda" nije me uopće oslobodila, dapače, prikovala me uz tlo gdje sam satima puzeći prolazio po onim lokacijama kojima me nit vodila u trenu. Više nije bilo poznatih staza, sve se čini kao nečiji tuđi život, svaki dan od nove osobe gledan kroz oči neke treće osobe koja nikog od nas drugih ne poznaje. Još na onom zadnjem mjestu prepoznajem polegnutu travu gdje je uporište stajalo. Kako dalje? Hoće li mi novo uporište pomoći, kako ću mu vjerovati do te mjere da bi uistinu bilo dostojno imena ili ću ga samo zvati "onim što mi čuva nit" dok ja puzim uokolo?

U zadnje vrijeme pokušavam nadoknaditi golemu rupu nastalu njenim odlaskom najrazličitijim stvarima koje bi mi trebale odagnati crne misli no večeras sasvim očito nemam ništa na tapeti. Koliko su te stvari ionako "ispunjeni život", a koliko su samo debeli sloj maslaca na tjedan dana starom kruhu kako mu se ne bi osjetio pljenjiv okus? U kojem trenu odlučujem da je sloj dovoljno debeo ili mora biti takvih proporcija da se sami kruh uopće ne vidi? Ne znam, a nikog za pitati jer sam sam.

Sam sam.

17.08.2009., ponedjeljak

Nedostaje mi naša ljubav

I opet u vlaku koji mi je, čini se, neki oblik katalizatora za pisanje. Valjda nas dvije krajnosti, izrazita tišina i izrazita buka, izoliraju i ostavljaju sa svojim mislima same, pa makar i u nakrcanom kupeu. A ovaj je bio upravo takav, od tri vagona, dva su gordo označena kao prvi razred pa se sva gomila, ne želeći platiti dodatnih desetak kuna, uputila prema preostalom trećem, ruiniranom, iz vremena Franje Josipa.

Kao prvi u kupeu biram mjesto odmah do vrata, a ne više, kao neiskusni putnik, do prozora. Prvi nakon mene dolaze plavokosa mlada majka i dvije kćeri, jedna od desetak godina, a druga upola mlađa. Sjedaju u taj prljavi rashodovani vagon i suzbijam nagon da im se, kao gostima u ovoj zemlji, ispričam za stanje u kojem se vlak nalazi, da o samoj državi i ne pričamo. Kupe se do kraja ispunio ljubopitnim gospođama koje su znatiželjnim pogledima pratile ciku, vrisku i smirivanje, a sve na njemačkom. Mada smo se svi pitali, dobro odgojeni kakvi jesmo ipak smo pitanje "A kaj jim je japa Švabo?" upućeno spomenutoj mladoj majci ipak prepustili ne toliko profinjenom alkiću na hodniku vagona. Dakako, pažljivo poslušavši odgovor. Zanimljivo, silazimo na istoj stanici.

Roditeljska kuća. Premalo zaokupljivača: samo četiri TV programa, toliko već puta odložena knjiga i povremena kava s prijateljem. Samo slobodno vrijeme, previše njega. Sjeti se, tako je i započelo, "imala sam dosta vremena za razmišljanje".

Gledam doma onu jedinu fotografiju tebe koju imam, a da nije na računalu, onaj poklon koji si mi dala izraditi dok sam ja tebi dao izraditi gotovo isti takav, samo druga fotografija. Koliko smo u tom trenu bili usklađeni da si, potpuno neovisno, poklonimo identičan poklon? Prije odlaska pronašao sam popis pet recepata za dummies koji si mi napravila, netom prije nego si otišla zbog studentskih obaveza. Još na tom komadu papira između redaka se da pročitati da me voliš, datum na vrhu je deseti studenog. U prosincu se vratila neka druga ti, mračna i depresivna. Ništa više nije valjalo, na pokušaje bilo kakvog kontakta odgovarala si bezvoljno, prazno i odsutno, uvijek uz ispriku "Ne znam što mi je". Otišla je osoba koja me voljela, koja se smijala mojim šalama ma kako banalne bile, a vratila se osoba koja me jedva trpi gledati i cinično čeka da primi plaću-dvije kako bi se mogla osamostaliti i konačno me se riješiti. Kako se situacija nije mijenjala, i s moje strane je zid sve više rastao sve dok se preko njega više nismo niti vidjeli, a bogme niti virkali, makar kao kakvoj raskošnoj susjedi dok vješa rublje na sušenje.

Do travnja si se malo oporavila no ne i naš odnos. Zidove koje smo izgradili da probamo sačuvati vlastite osjećaje od onog drugog (a koji su, sudeći po tome kako se sada osjećam, bili posve suvišni) samo smo skratili za red ili dva, temelje smo izgleda ostavili "za svaki slučaj".

Kako sad vrijeme odmiče, čini mi se da nismo prekinuli dogovorom već si ti, preravši me, prekinula sa mnom. Zamjeram ti to, zamjeram ti što se osjećam ko pokislo govno, zamjeram ti što se toliko promijenila, zamjeram ti što si se vratila umjesto moje Ane iz studenog, ona je bila točno onakva djevojka kakvu sam želio i kakvu, sad to shvaćam, još uvijek želim, zamjeram ti što si mi uzela jedino što mi je u životu bilo bitno i valjalo. Nekad sam mislio da nas ništa ne bi moglo razdvojiti, ispada da su bila dosta tri loša mjeseca i par različitih hobija.

Problem je u tome što si upravo ti jedina osoba koju znam, a da je najsličnija njoj (čak i izgledom). Ima li je igdje, da li da je čekam na peronu, obučen u izvrnutu majicu koju je voljela ili da je odem potražiti? Da ju je kojim slučajem moguće pronaći i da je ja poznajem, što si volim utvarati kao činjenicu, to ne bi trebalo biti preteško. Što imam za izgubiti? Više ništa.

10.08.2009., ponedjeljak

Sprinter

Stojim u kuhinji perući suđe i razmišljajući o blogu kojeg sam jednom davno, dok sam se još nadmeno kitio mišlju "Reči jesu moje igračke", i održavao. Kažu da je takav rad najbolje pogonjen jadom, a sad, nakon svega, jada mi barem ne nedostaje pa zašto takvo što ne pretočiti u neki tekst? Istina, bilo bi pametno otvoriti neki novi jer eto, džaba su, a i ti znaš ovu adresu i dio mog ega vjeruje da ćeš tek sad, nakon godinu-dvije pauze, na njega i svratiti. Nisam siguran da želim da pročitaš ovaj tekst ako se to ikad i desi, no niam siguran da ni ne želim. Ili si samo niti jedno od toga ne želim priznati?

Razmišljajući što me suspregnulo i zašto sam stao pisati, shvatih da me uistinu nije što imalo motivirati. Mora, leti tako misao dalje, čovjek biti u posebnom raspoloženju da bi štogod napisao. Kao, malo sjetan il' malo pijan, Ujeviću je uspijevalo. I tako, napregnuh tako onu jednu preostalu literarnu žicu, ostale padoše pod topotom Star Treka i drugih zaglupljujućih sadržaja i, gledajući u suđe, kao i uvijek, naiđoh na jednu misao oko koje se kasnije da napisati tekst. Poigravah se sa stilom, zarezima i sasvim iznenada me ošamari takav zapliv suza da su stale s vrha nosa padati u sapunastu vodu. Čini se da sam, pokušavajući ući u raspoloženje za pisanje, kao sprinter protrčao kroz ciljnu ravninu i u raspoloženje ušao i preduboko, možda ni ne znajući da ga toliko ima. U to vrijeme, od svih stvari, radio na mobitelu (jer se na kraju pokazalo da onoj "radio-budilici koja mi ostaje" ipak nedostaje radio) i Antena Zagreb je od svih 20 stvari na svojoj playlisti morala odabrati baš Walk of Life, valjda najveseliju od njihovih stvari. I slušajući tako, ridajući dok svekoliko perem nož umazan sirnim namazom, shvaćam grotesktnost te situacije što samo produžava agoniju.

I sad, dok se voda hladi, ja u mokrim zelenim rukavicama tipkam ovo kako bih uhvatio emociju u trenutku kad se kuje, a ne kad se već osuši (suđe). A misao koja se pokazala mojim startnim pištoljem je bila... kad? Kad pereš suđe, imaš tri hrpice: prljavo, oprano (u sapunici) i isprano (od sapunice). U kojem trenutku smo suđe prestali ispirati, pa prati, pa onda i koristiti? Dok se prljava hrpica gomilala, to sasvim normalno rješavali, no već kad bi barem dio prešao na "oprano", tu bi neko vrijeme stajalo i nije nas bilo briga. Povremeno bi shvatili kakvo je stanje i tada žurno zgrabili pokoji tanjur iz bilo koje hrpice, malo ga plahnuli i proglasili čistim, samo da što prije smanjimo hrpice, usput razbijajući dijelove iz onog 24-djelnog kompleta o kojem smo nekad, jedući iz papirnatih papira rukama, naglas maštali. Zašto nam je prestalo biti bitno da će se umak skoriti?

I sad, čitajući samo posljednje retke ove slavne tvorevine-katalizatora, moram reći da mi je puno bolje zvučala u glavi, ne čini se vrijedna tog ridanja niti ovoliko sapunice u tipkovnici. Namjerno ne želim ponovno čitati tekst jer ću ga dobiti potrebu urediti, a to ne želim, sve što je napisano je napisano, kao u kamenu i ne može se mijenjati niti je tomu potreba. Kako je ispalo je ispalo, što je slijeva kursoru je prošlost, što je zdesna kursoru je budućnost i u tom slučaju će on, a čini se, trebao bih za njim. O tome što je zdesna samo praznina ne planiram sad brigati. U nedostatku boljeg završetka... jebiga. Baš tako, jebiga.

13.05.2008., utorak

Vani

Prolazeći kraj grmalja na ulazu kojem službeni, ukočeni izraz lica nagrđuje podrugljivi smiješak ispod gustog brka, ugledao si prizor koji si tolike godine sanjao. Dosad si ga viđao isključivo uokvirenog oknom prozora ili vrata, no sada okvir polako iščezava i nepovratno nestaje. Vani si.

U džepu kicoškog odijela na koje si nenaviknut napipaš list. Čudno je to. Gledajući ga, tih stotinu - dvije slova je tvoja oslobađajuća presuda, tvoje otpusno pismo. Kao da vidiš bezvoljno lice činovnika koji ga je pripremao, njemu posve rutinski zadatak tebi je promijenio život. Zna li on to, je li ga briga? Ne možeš suspregnuti razočarenje, tolike godine u vjetar bačene za umorni udarac pečatom.

Okrećeš se prema ulazu i ponovno vidiš prizor koji si prvi put ugledao prije toliko godina, olako ga shvativši. Načas se osjećaš mlad kao i tada. No samo nakratko, prizor s ulaza se promijenio, kao i ti, popravljaš svoju sjedinama prošaranu kosu i krećeš dalje.

Kad te pitaju, nećeš priznati da si kao krotka ovca dobio otpust, pobjegao si u dimu baruta, razdrljene košulje dok su panduri drhtali, čak i zaštićeni zidom! Jednaku priču pripremaš i o ulasku, nisi ti onaj koji je zaspao pijan nekoj babi u sjeniku gdje te je ona dva puta pronašla, prvi put hraneći kokoške, a drugi put za ruku vodeći uniformirano lice koje se, ugledavši tvoje, razvuklo u izraz zluradog odobravanja.

Kao u onoj knjizi što će se jednom napisati, a prema njoj i film snimiti, debele zidine koje su te tolike godine opasavale isprva su ti bile prepreka, no na koncu su prepreka bile vanjskom svijetu. Sad je tu, gleda te sa svih strana. Možeš li mu pogled uzvratiti?

08.08.2005., ponedjeljak

Čuvajmo naše dostojanstvo

Suša novih tektova koju bi eventualni čitatelj mogaoo primijetiti nije bez razloga: inspiracija za svako pisanje može biti samo promjena. Promjene u mojem životu trenutno nema, a pisanje tekstova u takvom stanju ekvivalentno je dnevniku u kojem je za svaki dan zapis isti te bi kao takav bio zanimljiv jedino zaljubljenicima u staru nauku ispitivanja ljudskog rukopisa (Kako je ovaj put zavinuo to 't'?), naravno uz pretpostavku da je, o grozote, pisan rukom.

Pisac, autor, osoba koja kao pas ovčar na kup tjera stado riječi koje bi poslušno trebale tvoriti neku iz zraka privlačnu tvorevinu može se u ovoj situaciji poslužiti starim trikom: krasti iz tuđih života, onih ljudi oko sebe. Osoba koja pokušava opisati neke situacije u kojima sudjeluju ljudi, a da i sama nije okružena istima na koncu će spoznati da piše znanstvenu fantastiku, no ovaj put srž žanra, ako zanemarimo olako umetnutu riječ znanstvena nije paranoidni android ili blještavi međuzvjezdani brod već reakcije mlade žene koja je upravo saznala da je trudna ili pomorca koji tone, bilo u životu, bilo doslovno, a dosadašnje je iskustvo pokazalo da potonje povlači prvo. Kao najbolje lokacije za pljačku sudbina pokazala su se mjesta na kojima se međusobno nepoznati ljudi, češće onom sudbine nego svojom vlastitom voljom nalaze skućeni na uskom prostoru koji se po mogućnosti giba u njima željenom, a u razigranoj mašti nestrpljivca često nedostižnom odredištu.

Putujući tako jednom u pretrpanom vlaku iz pretrpanog Zagreba, stajanje na hodniku je bila najprimamljivija alternativa od ukupno jedne koliko sam imao. Kraj mene je prošla obitelj Roma, samo im je nedostajala glava. Ne valja ovu izjavu shvatiti doslovno jer su zapravo, medicinski gledano, imali glavu, štoviše nekoliko njih, dapače svaka jedinka je imala točno po jednu, a ukupno ih je bilo pet, dvije dječačke, jedna ženska, ovo je bila majka koju su slijedile dvije djevojčice. Sjećam se da su prošli kraj mene jer su, eto, prilično smrdili. Nakon što je vlak zastao na nekoliko pravih stanica, ostavio je iza sebe dosta ljudi koji su pak u njemu ostavili podosta praznih mjesta pa sam jednom od njih odlučio pružiti šansu da još jednom ispuni svoju sudbinu. Kupe je bio prazan, vrata otvorena.

Gledajući kroz prozor, to ogledalo izvanjštine vlaka, začuo sam mladi ženski glas kako mi za samo nekoliko zveckavih novčića nudi preporuku Bogu za dobro i zdravlje. Automatizmom sam, dok sam okretao glavu otprilike prema izvoru te ljubazne i, kad čovjek dobro razmisli, sasvim pristojne poslovne ponude odbio istu i tek nakon što sam i zadnji slog poslao za ostalima, vidio sam da je djevojčica klečala preda mnom te da upravo ustaje.

Tek nakon nekoliko trenutaka shvatio sam koliko je ona bila spremna poniziti se za potrebe samo tih nekoliko kuna i u tom trenutku sam poželio ustati, naći je te joj dati ponešto. Nekoliko trenutaka kasnije sinulo mi je da djevojčica ipak nije taj čin shvatila kao svoje poniženje jer je sasvim bezbrižno i bosonogo protrčala pokraj kupea za jednim od svoje braće, a mene je moment darežljivosti naglo prošao. Njoj je na tu gestu možda ukazano kao na nešto normalno, kao što je nama mahnuti poznaniku s druge strane ulice. Ma koliko da nismo značajni, postoji netko tko se ne bi složio i spreman je i koljena izložiti prašini da nam to dokaže.

Uvijek se nad nama nadvija neka prilika koja nam je nadređena. Ukoliko se pak sami sebi činimo kao vrh piramide, svejedno nismo u pravu, dapače, u tom slučaju smo mi sredina pješćanog sata, a na nas se izravno oslanja dno obrnute piramide iznad nas. Ukoliko smo jaki, postoji netko jači, a ima i pušku. Ukoliko smo bogati, vjerojatno smo i stari, a tada se računi prave sa sasvim drugim krčmarom. Smijemo se profesorovim glupim šalama, s oduševljenjem gledamo golemu šefovu ženu u upravo sićušnoj zelenoj haljinici koja joj pristaje kao riba u zupčanik, smješkamo se namrgođenom doktoru dok postavlja dijagnozu u nadi da će samo zbog našeg truda ova biti bolja i blaža.

Koliko smo spremni pogaziti svoje dostojanstvo da bismo išli prema gore ili barem ostali na istoj razini? Ponekad je dostojanstvo jedino što nas može održati.

Čarugina škrinja s blagom